Večernji list,
21.01.2010.

autor: Darko Pavičić

Treba reagirati dok je još
vrijeme i dok nije kasno. A kasno može biti vrlo brzo, što se dosad stotinama
puta pokazalo. Dok je još vruće, naime, treba definirati poziciju agnostika i
ateista u hrvatskom društvu, jer čim prođe predsjednička prisega, prijeti
opasnost da se ta tema devastira, tj. da se devastiraju ti pojmovi i na tipičan
hrvatski način dogodi munjevita pretvorba ateista u agnostike, pa bi u
Hrvatskoj ateist mogao biti endemska vrsta jer bi svi oni postali agnosticima,
što, otkako je Ive Josipovića na čelu kolone, očito postaje jako trendi.

Da ne bi bilo zabune, isticanjem
svoga neodređenog vjerskog (ne)uvjerenja u samoj predizbornoj kampanji Ivo
Josipović napravio je velik iskorak u demokratizaciji hrvatske javne scene. Na
osobnoj razini, pojedinca je centrirao kao slobodnomisleću i punopravnu figuru
koja u društvu može birati što će biti, a na općoj razini razbio je licemjerni
privid da se mora biti onim što nisi i što u dubini duše ne osjećaš.
Jednostavno, ne moraš biti Hrvat katolik da bi bio lojalan član ovoga društva i
postao njegov prvi čovjek kao predsjednik države. Josipović je rekao da je
agnostik i može mu se vjerovati. Agnostik je mirno i ljubopitljivo čeljade,
nesklono kavgama i prolijevanju krvi, ne napada prvi, ne grize, a gotovo da ni
ne laje. Za razliku od agnostika, ateist je krvoločan i vazda iskeženih zubiju,
spreman na skok, napad i rat. Agnostik i vjeruje i ne vjeruje, a ateist je
apsolutno protiv.

Agnostik je čak i svojevrstan
eufemizam za onu vrstu ateista koji nisu ratoborni, violentni i zagriženi prema
svemu što dolazi iz religijskoga kutka. I samoj Crkvi, vjerskoj i religijskoj
zajednici, agnostik je bliži i draži od ateista, premda je okršaj s ateistom slađi,
a život u ateističkom okruženju čak i bolji za duhovno zdravlje i budnost jer
nema mjesta za drijemež i opuštanje. Međutim, bilo bi sasvim krivo kada bi se u
ovome trenutku velike Josipovićeve pobjede iskrenošću kad je riječ o duhovnom
svjetonazoru hrvatski ateisti listom počeli izjašnjavati kao agnostici. Bila bi
to katastrofalna duhovna pretvorba na hrvatski način, baš kao što rezultate one
prijeporne duhovne pretvorbe mnogih pojedinaca iz komunista u katolike i danas
trpimo. Jer niti su mnogi postali katolici, niti su ostali komunisti.

Naravno, ostali su ono što jesu,
tj. ateisti. No, sada bi ih valjalo upozoriti da ni slučajno ne požele postati
agnostici jer će pokvariti sve ono što je prezentacijom svoga agnosticizma na
javnoj sceni ubaštinio Ivo Josipović. A to je nesumnjivo ključna doza građanske
iskrenosti i poštenja da se javno prizna ono što se živi i obratno. Štoviše,
same vjerske zajednice trebale bi se zauzeti za prava ateista jer su oni jedina
autohtona vrsta u današnjem društvu koja istinski i zdušno priznaje da Bog
postoji i da vlada svijetom i svemirom. Jer, da je drukčije, protiv čega bi se
borili. Maskiraju li se, slučajno, u trendi-agnostike, neće to biti samo
njihovo osobno skliznuće, nego i krupan socijalni promašaj. Kao kod mnogih koji
su se zanijeli da su katolici, a njihovi doma i te kako su znali da katolici
takvi jednostavno ne mogu biti.

U Madridu je 27. prosinca bilo jako hladno, unatoč oštroj zimi gotovo milijun se osoba: djedova i baka, strina i stričeva, majki i očeva, djevojčica i dječaka, pristiglih iz svih europskih država, okupilo oko crkve i trga Plaza de Lima na slavlju Svete Nazaretske obitelji kako bi upozorili da „Budućnost Europe ovisi o obitelji“. Na istom trgu je prije dvadeset sedam godina sluga Božji papa Ivana Pavao II. slavio svetu misu za obitelji, a njegova je tadašnja izreka „Budućnost čovječanstva ovisi o kršćanskoj obitelji“ ovaj put odzvanjala na skupu i bila ispisana na žuto-crvenim i plavim plakatima postavljenjima na trgu i u pokrajnjim ulicama. 
   

Na istom trgu je prije dvadeset sedam godina sluga Božji papa Ivana Pavao II. slavio svetu misu za obitelji, a njegova je tadašnja izreka „Budućnost čovječanstva ovisi o kršćanskoj obitelji“ ovaj put odzvanjala na skupu i bila ispisana na žuto-crvenim i plavim plakatima postavljenjima na trgu i u pokrajnjim ulicama. Na skupu je sudjelovalo četrnaest europskih kardinala i nadbiskupa, četrdeset španjolskih biskupa, nadbiskupa i kardinala, te nekoliko desetaka biskupa iz Ujedinjenoga kraljevstva, Irske, Portugala, Belgije, Skandinavskih zemalja, Nizozemske, Francuske. Španjolskim su se obiteljima a skupu, organiziranom pod pokroviteljstvom Madridske nadbiskupije i Neokatekumenskoga puta, pridružile obitelji iz Italije, Hrvatske, Slovenije, Srbije, Estonije, Latvije, Litve, Bjelorusije, Ukrajine, Poljske, Češke, Slovačke, Albanije, Malte, Mađarske i Njemačke sa svojim svećenicima, redovnicama i redovnicima.

 30. OBLJETNICA OGRANKA MATICE
HRVATSKE U BASELU

Basel, 25. ožujka 1968. -
Basel, 25. ožujka 1998.

piše: Dragan Hazler

            Nekoliko
uvodnih napomena i relevantnih podataka

             Ova
kalendarska godina obiluje mnogim
obljetnicama značajnima za Europu i narode u njoj, za hrvatski narod i
njegovo
potomstvo u državi Hrvatskoj i dijaspori, za sjećanje na važne ljude i
događaje, za mnoge početke i svršetke, koje se različito tumači i
vrednuje...

            Ovdje
ćemo u svezi 30 godina trajnog djelovanja Ogranka Matice Hrvatske u
Baselu
spomenuti nekoliko obljetnica i to samo onih zaokruženh na tisuću,
stotinu i na
deset. Malo opširnije osvrnut ćemo se samo na pojedine među njima vezane
za
djelovanje Hrvata u Baselu ili na autore značajnih hrvatskih djela
pohranjenih
u ovom gradu. Upravo djela i život istaknutih Hrvata u Baselu od 15.
stoljeća
(ima ih i ranije!) do naših dana dala su povod za osnivanje Ogranka
Matice
Hrvatske (OMH), Hrvatskog arhiva i Hrvatske akademije znanosti i
umjetnosti u
dijaspori sa sjedištem u Baselu (HA-D).

Mr.sci.Dragan Hazler:DOMOBRANSKI NADSATNIK TOMISLAV PERIČIĆ(Gradja za povijest - dokumentarno, po iskazima poznavatelja i osobnom sjećanju)


Tijekom II. svjetskog rata grad Slunj je dao tisuće hrabrih vojnika, dočastnika i častnika - branitelja svoga zavičaja i svih dijelova domovine Hrvatske. Ako je istaknuti među vrlima najvrlije onda je među prvima po mnogima ljudskim, vjerskim, građanskim, domoljubnim i vojničkim vrlinama takav bio Tomislav Peričić.Rođen je 1905. u Novom Vinodolu. Majka Eugenija (Gena), udova častnika hrvatskog domobranstva, poginulog u I. svjetskom ratu, došla je u Slunj s dvoje djece, Tomislavom (Tomicom) i mlađim mu bratom Milanom ljetnih mjeseci 1919. godine i otvorila trgovinu mješovite robe u Rastokama, u kući Toše Skukana, blizu mosta Svetog Ivana. Ta lijepa i velika jednokatnica, najveća u Rastokama više ne postoji, srušena je zajedno s pripadajućim gospodarskim zgradama radi gradnje Tonkovićevog mosta na Slunjčici, 1954. godine.

Narodna glazba je divna, ziva i vesela, to je glazba iz naroda za narod, nema svadbe nit veselja bez nje, domoljubna pjesma nije ono ako nije narodna. Mi Hrvati imamo bogatu narodnu bastinu, imamo svoju tamburicu i sargiju, svoje gusle i lijericu, dvojnice i gajde i najmiliju nam harmoniku uz koju slusamo nas Drmes i besmrtni bosanski sevdah, imamo svoje ojkane i becarce.

No, iako imamo sve osnove za kvalitetni hrvatski folk, u hrvatskim medijama smo prisiljeni slusati italijansko-mediteranske balade, neprirodne britanske zabavnjake, amerikanizirani rap i sve ostalo sto uglavnom nije nimalo hrvatsko i iz hrvatskog naroda.

Gost emisije 'Nedjeljom u dva' bio je ekonomist i filozof Slavko Kulić. Na Stankovićevo pitanje je li država na rubu gospodarskog sloma, Kulić odgovara: 'To i pismeni i polupismeni znaju. Moramo biti svjesni posljedica onoga što se događalo u posljednjih 50 godina, a ne u posljednjih 20.'

Kao najveći hrvatski problem ne ističe visinu duga, nego činjenicu da nitko ne zna njegov točan iznos.

Naš portal je imao priliku razgovarati s našim specijalistom u komunikaciji.

Kao ugledni portal koji se bavi komunikacijom i transformacijom informacije veliko zadovoljstvo nam je prenijeti razgovor u cijelosti s gospodinom  Krešimirom Macanom.

Krešimir Macan (1970.) je ugledni hrvatski PR stručnjak specijaliziran za krizno komuniciranje, strateško komuniciranje u politici i nove medije, koji danas uspješno vodi vlastitu savjetničku tvrtku – Manjgura, osnovanu još 1997. kao jedna od prvih hrvatskih agencija specijaliziranih za odnose s javnošću. Krajem 1998. angažiran je od strane Hrvatske radio televizije, najutjecajnijeg medija u Hrvatskoj, kao njihov prvi direktor korporativnih komunikacija i glasnogovornik. Sredinom 2003. imenovan je savjetnikom Predsjednika Vlade RH za komunikacije (predsjednik vlade Ivica Račan), sa zadatkom unapređivanja vladinih komunikacija. Od 2004. do 2008. na mjestu je izvršnog direktora Madison Consultinga, hrvatske agencije za odnose s javnošću, čije je djelovanje uspješno razvio.

Odnosima s javnošću se bavi od 1991. godine kada je tijekom Domovinskog rata obnašao dužnost tajnika Ministarstva informiranja RH i kasnije načelnika Odjela za informiranje MVP-a (1995). Kratko vrijeme 2004. radio je i Uredu predsjednika RH, kada je osobno surađivao s dr. Franjom Tuđmanom.

Sudjelovao je kao autor i član tima u brojnim promotivnim i PR kampanjama HRT-a i Vlade RH (poput akcija Trajni nalog, Dajmo da čuju, Otvaranje autocesta). Ugledan je međunarodni izborni savjetnik i CIPR certificirani predavač specijaliziran za područje političkih komunikacija, odnosa s medijima i krizno komuniciranje. Diplomirani je inženjer elektrotehnike, govori četiri strana jezika. Član Hrvatske udruge za odnose s javnošću (HUOJ), Chartered Institute of Public Relations (CIPR) i Europskog udruženja političkih komunikatora (EAPC).

Nakon više izbornih kampanja u Hrvatskoj i u regiji (Makedonija 2008) interes javnosti pobuđuje radom za kontraverznog gradonačelnika Splita Željka Keruma kojem pomaže osvojiti izbore - http://manjgura.hr/politika/kresimir-macan-guru-kerumove-izborne-kampanje/, a zadnje predsjedničke izbore prati kao nezavisni analitičar i piše dnevne kolumne za najčitaniji dnevni list u Hrvatskoj 24sata - http://macan.24sata.hr/

Dočekali smo drugi krug izbora za predsjednika Republike. Bit će zanimljivo, a neki kažu i do kraja neizvjesno. Vodi se nepoštedna borba, doslovno za svaki glas.

Iz istog crvenog jata

No, kad je riječ o ukusima birača, pa kad je riječ i o personalityju, ljudi se opredjeljuju iz osobnih, prvenstveno političko-interesnih i ideoloških motiva, a ne na temelju nekih moralnih ili stručnih kvaliteta. I s te će strane, s obzirom na šarolik ukus samih birača, biti krajnje neizvjesno do kraja.

Hrvatska će biti podijeljena, ne prvenstveno na ideološku podjelu, nego na, uvjetno rečeno, ruralnu i urbanu. Građansko-etički forum Hrvatske na svojoj je sjednici od 23. listopada 2009. većinom glasova prisutnih članova dao povjerenje kandidatu Ivi Josipoviću. To je točno!

Pogrešno me citiraju

Moje je mišljenje bilo da su potrebni javna podrška i čvrsta obećanja budućeg predsjednika da će činiti sve što je u njegovoj moći da se u Hrvatskoj što prije dogode korjenite promjene, jer mišljenja sam da ćemo bez tih i takvih promjena mi i dalje klizati prema provaliji, a to ni jedan ni drugi kandidat ne stavljaju među prioritete.

Zagreb, 4.1.2010.

Predsjednica vlade RH je u vijestima RTL-a 2.1.2010. na pitanje o cijeni plina u Hrvatskoj odgovorila da je to pitanje za kviz. Moglo se možda očekivati da će spomenuta RTL u svojoj emisiji nazvanoj „Sučeljavanje kandidata za predsjednika“ upitati kandidate da li i oni misle da je cijena plina (poskupljenje) - pitanje za kviz i koji je njihov stav o plinskom haraču. Poskupljenje plina je opasniji harač od onog običnog (2-4% poreza na plaće i penzije) jer otežava život 600 tisuća obitelji koje koriste plin, jer će izazvati poskupljenje grijanja i električne energije i mnogih drugih dobara koja koristi cjelokupno stanovništvo u Hrvatskoj i jer će ugroziti stabilnost svih cijena a i krajnje ugroženog gospodarstva. Ali ništa od toga. U emisiji su kandidati pitani o tome kada su rođendani njihovih supruga, kada su se oženili, možda i o tome koji broj cipela ili donjeg rublja nose, ali o ovoj temi – plinskom haraču niti riječi. Zanimljivo je da niti kandidati o toj temi, iako su o njoj informirani, nisu javno niti pisnuli a puna su im usta brige za stanovnike i obećanja o iskorjenjivanju korupcije (u teoriji, a u praksi?). Stoga je vrlo teško na osnovi pitanja RTL kviza, neinformiranom puku donijeti odluku za koga glasati: za onog školovanog, civiliziranog, uglađenog i pomalo utopista (i „strahote“ li crvenog kao što je i najistaknutiji dio HDZ-a – tj. desna frakcija bivšeg SK), ili za onog neukog (ONO-DSZ) „vizionara“, koji je s brda sišao došljak, i mijenja religije i partije kao prljave čarape – tj. prema svojoj potrebi (godinama do izbora bio je crven, a uz to i „katolik od rođenja“ – dakle, spojio je nespojivo). Ne može se za potonjeg reći da nije sposoban: svojevremeno je postao crveni gradonačelnik sa samo 6% glasova SDP stanovnika Zagreba. Datumi rođenja njihovih supruga i njihova stupanja u brak baš i nisu neki elementi važni za odluke glasača. Stanovništvu, dakako ostaje demokratsko pravo da ne bira nikoga. Taj tzv. drugi izborni krug je čista trgovina interesnih grupa (potpornji), a ne izražava volju stanovnika, koja je bila vidljiva samo u prvom krugu. Uz to predsjednik republike (barem dosadašnji) ne brine o bitnim pitanjima života stanovnika Hrvatske, a uz odnos snaga (onih koji sjede u Saboru i vladi) niti ne može. Možda bi bilo najbolje tu funkciju ukinuti. (vidi: Biti predsjednikom u Apsurdistanu 1. i 2. dio
http://hrvati.com/modules/news/article.php?storyid=1456 i
http://hrvati.com/modules/news/article.php?storyid=1459 ).

Defenestracija, ili bacanje kroz prozor, pojam je koji je ušao u mađunarodni politički leksik prije skoro četiri stoljeća, po događaju u Pragu 1618., kad su pristaše Češke narodne crkve kroz prozor gradske vijećnice bacili kraljevskog namjesnika i njegovu pratnju. Jedna značajna defenerastacija na "našim prostorima" dogodila se 1903., kad su u Beogradu ubijeni kralj Aleksandar Obrenović i njegova supruga Draga, te njihova gola tijela izbačena kroz prozor.



Današnji događaj, koji je objavjen naciji prije pola sata, iako ne uključuje doslovni čin, mogao bi za povijest Hrvatske biti od sličnog značaja.

GOVOR PAVELIĆ
ili:
OD KHUENA DO JOSIPOVIĆA I KAKO DALJE

Vidim Hrvatsku bez korupcije.
Vidim da ćemo uskoro u Europu.
Vidim jeftine stanove i dobre plaće.
Vidim Dinamo u knock-out fazi lige prvaka.
Vidim sretna lica na lijepo uređenom Kvatriću.
Vidim dobar hrvatski film.
A, eno vidim i Elvisa. Izlazi iz Konzuma.

Prva reakcija na ulazak Milana Bandića u drugi krug bila je: Opet nam se nameće izbor biranja manjeg zla. Poznato je koliko sam na zadnjim parlamentarnim izborima bio protiv izbora manjeg zla.

U emisiji kod prof. dr. sc. Zdravka Tomca to sam objasnio. Pri tome sam polemizirao sa samim izborom „manjeg zla". Tvrdio sam da za mene Sanader nije bio manje zlo na tim izborima! Posebno mi je bilo drago vidjeti da takvo mišljenje ima i veliki hrvatski znanstvenik, u Hrvatskoj izuzetno popularan - što je pravo čudo jer se radi i o velikom hrvatskom domoljubu - prof. dr. sc. Davor Pavuna. Dapače, moj dragi prijatelj je mnogo izravniji pa tvrdi: „Sanader je najveći izdajnik nacije u novijoj povijesti."

Prvi krug cirkusa je iza nas, ali još nije kraj cirkusu. Naravno ne mislim na nekakav pravi svijetski poznati cirkus već na državni cirkus RH, a veselih klaunova ima na televiziji dovoljno i za izvoz, to bi dakako trebalo razmotriti, jer bi Hrvatska mogla postati jedna od najvećih izvoznica klaunova! Šalu na stranu. Nakon kiše kandidata za predsjednika RH, naši građani svoje povjerenje dali su dvojici kandidata, koji vole crvenu boju i koji su vjerojatno bili dobri članovi komunističke partije, pa sam konstatirao da je Hrvatska postala crvena zemlja. Nije nikada ni bila druge boje reći će zlobnici, a ja nisam zlobnik, a tvrdim da nikada nismo boju ni mjenjali, samo smo je vješto skrivali.

Ne krijem svoje nezadovoljstvo izabranim kandidatima za drugi krug, ali kada stavim prst na čelo i razmislim tko su sve bili kandidati u drugom krugu, vidim da nije nikome bilo lako. Na šta je spao hrvatski narod, na šta je spala desnica? Zar je došlo do toga da narod bira između dva partijska druga? Možda i nisu trenutno najbolji drugovi, ali SDP je svojom spletkom ipak pobjedio na neki način. Eliminirali su druge kandidate i sada im samo preostaje da se riješe Bandića. A što preostaje desnici? Desnica želi li izaći na izbore mora svoj glas pokloniti Bandiću, jer je "nezavisan", a time se uništava ljevicu, koja je uzela maha u RH. Došlo je do te mjere da se uništavaju i komadaju desne stranke, kako bi lijevica bezbrižno harala na političkoj sceni lijepe naše!

Nije ovo prviput u povijesti, da Hrvatska bira od dva zla ono manje, a nažalost pobjeđivalo je skoro uvijek ono veće zlo. Pođimo podsjetnikom od Pactae do Jajca i nastavimo do danas.

Sada Hrvatski narod bira između većeg zla komunjare Ive Josipovića i (možda?!) manjeg zla pokatoličenog komunjare Milana Bandića. Priznajem da nisam dovoljno ni pametan ni dovoljno stručan za objasniti ovako ponašanje, kako se ponaša Hrvatski narod u ulozi birača.

Naime, nijedna povijesna era, ma kako ona bila teška nije nanijela Hrvatima i Hrvatskoj toliko zla, koliko joj je nanio komunizam, odnosno komunistička partija, a ta komunistička partija vlada u Hrvatskoj i danas i nastavlja vladati ne samo kroz većinu zastupnika u svima hrvatskim vladajućim strukturama, nego će i dalje vladati kroz izbor budućeg predsjednika Republike Hrvatske bio to Josipović ili Bandić. Možda je Bandić samo manje zlo od Josipovića jer Bandić nudi rad, a Josipović "svjetlo i tamu" i osvetu onima, koji su ga kritizirali.

Tko bira te ateističke komuniste u hrvatsku vlast?  >>>

Prof. dr. Zdravko Tomac, Zagreb, 29.12.2009.

Nakon prvog kruga izbora za predsjednika republike Hrvatske ostala su na poprištu dva kandidata: Ivo Josipović, kandidat Socijaldemokratske partije, agnostik i zagovaratelj "svjetla", borac protiv "tame" i promotor "nove pravde", te Milan Bandić, nezavisni kandidat i vjernik, zagovaratelj promjena kojima treba čvrsto obraniti ugrožene nacionalne interese.

Pored nuđenja lažnog "svjetla" i samoreklamerskog preuzimanja titule "princa svjetla", kandidat Ivo Josipović nudi i niz drugih floskula. Između ostalog sebe proglašava spasiteljem Hrvatske, graditeljem pravedne Hrvatske i na svoju zastavu stavlja riječi "nova pravda".

UTEMELJENO SPOMEN PODRUČJE NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE I OTVOREN TRG Dr. ANTE PAVELIĆA POGLAVNIKA NDH

Danas je u Zagrebu na Splavnici (sveza Trga bana Josipa Jelačića s tržnicom Dolac) s početkom u 11 sati i završetkom u 12.30 sati održano Peto Okupljanje domoljubnih i državotvornih Hrvata. Tema je bila: "Ne daj nam Bože novog Mesića!". Govorili su: Ivo Matanović, Mladen Schwartz, Šime Tolić, Josip Kokić, Branko Stojković, Vjekoslav Škreblin i Tomislav Dragun.

Poseban gost Petog okupljanja domoljubnih i državotvornih Hrvata bio je Njegova Ekselencija Preuzvišeni g. Ivo Matanović, predsjednik Hrvatske pravoslavne zajednice. Nazočnih oko 200 sudionika toplo je s pljeskom pozdravilo njegovo izlaganje, shvativši da je došlo vrijeme kad će se hrvatski pravoslavci konačno osloboditi rasističkog pokroviteljstva "Srpske pravoslavne crkve".

Čarobnost Božića odsijeva i na današnji dan svetog Stjepana. Možda je danas imendan nekom prijatelju, rođaku, znancu ili kolegi, pa ćemo im čestitati. No pogled će nam odlutati dalje, te ćemo se upitati zašto je taj mladić, student Stjepan bio spreman radije poginuti nego skrenuti s puta Isusa iz Nazareta. Čuli smo da su milijuni mučenika umirali u prvim stoljećima kršćanstva, da Rimsko Carstvo nije znalo što da s njima radi, ono je bilo pobijeđeno silinom spremnosti da izginu, ali da pokažu svijetu da je spas došao na svijet, da je zemlja voljena i da je čovjek ljubljen onako kako samo Bog može voljeti.

Rijeke krvi, milijuni ljudi koji su u holokaustu bili mučeni i žrtvovani, tisuće djece, roditelja, djevojaka i mladića, staraca, patricija i seljaka, robova, slugu i službenika, časnika, vojnika, savjetnika careva otišli su u smrt, svega su se odrekli, jer im je pripadnost Isusu Kristu bila fascinantnija od svega što im je obećavao svijet. Tako nam se Božić prikazuje u novom, sudbonosnom svjetlu. Taj je Božić jučer svratio u naše živote da nas upita koje su naše životne vrednote. Božić je došao da nas upita da li još živimo, jesmo li do sada bar nešto preživjeli, imamo li budućnost ispred sebe ili je smrt zadnja stanica našeg života.

Ima jedna krasna pjesma mog prijatelja Branka koju želim podijeliti sa svim čitateljima ovog portala.

KONTEJNERU MILI

Kontejneru mili, u srcu te nosim,
ti si nam ponos, ti si nam dika,
para nemam za hranu da trošim
ti švedski stole nas umirovljenika.

Sve nas je više, a vas je sve manje,
cijela nas horda žohara vrvi,
prepuni nade - k'o ovce pred klanje...
o, tko će te jutros otvoriti prvi?