Nakon Crkvenog raskola 1054. godine za vrijeme Mihaila Cerularia, Istočne crkve su se organizirale kao nacionalne državne crkve. Za njih je ostalo na snazi načelo investiture, prema kojoj državni vladar ili velikaš potvrdjuje, počesto i imenuje patrijarhe i vladike...

Naprotiv, Zapadna ili Katolička crkva ostaje i nadalje opća internacionalna crkva, u kojoj papa Grgur VII. ukida za sva vremena načelo investiture. To je bilo davne 1074. za vladavine hrvatskog bana i kralja Zvonimira. Dakle, Hrvatska pripada oduvijek i zauvijek Katoličkoj crkvi, sa svima medjunarodnim obilježjima.

Srpska pravoslavna crkva je nacionalno-državna crkva SrbijeOd vremena Rastka Nemanjića, samozvanog Svetog Save - 13. stoljeće, Srpska pravoslavna crkva postaje autokefalna državno-politička crkva Srbije. Ona je državni suvladar, a od srpskog poraza na Kosovu 1389. godine, odnosno nakon obnove Pećke patrijaršije, 1560. nadalje, Srpska pravoslavna crkva je politički, nacionalni i vjerski vladar Srpskoga naroda.

Srpska pravoslavna crkva je prvi idejni pokretač Velike Srbije. Pećki patrijarh Makarije je već 1565. proglasio Veliko srpsko pravoslavno carstvo s granicama Jadranom do Trsta, nadalje od Trsta do Budima s produžetkom na Temišvar i preko Videma na srpski Solun, sa zadržanim pravom na Carigrad.

U ovome Uvodu ustvrdimo istinu, da i sada u autokefalnoj Srpsko pravoslavnoj crkvi vrijedi načelo investiture, što zanači, da patrijarha SPC-a potvrdjuje, Milošević ili njemu slični nasljednici Šešeljevac Tomislav Nikolić ili Koštunica.

Iz napisane istine proizlazi, da preko nacionalno političke Srpske pravoslavne crkve, državnog suvladara Srbije - srpski vladar, ma kako se on zvao vlada u Hrvatskoj.
To je temeljni razlog, koji upućuje Republiku Hrvatsku, da stvori Hrvatsku pravoslavnu crkvu, nezavisnu od SPC-a sa sjedištem u Beogradu. Hrvatska ne će biti tako dugo ni politički samostalna niti državno nezavisna od Srbije, dok u Zagrebu stoluje produžena beogradska vlast suvladara Srbije - patrijarha Srbske pravoslavne crkve i vladara Srbije.
Dakle, ako Hrvatska kao suverena država ima političke pameti i volje i ako računa na samo jednu trodjelnu hrvatsku vlast i trajni mir u državi, onda bi kao jedan od prvih zadataka trebao biti osnivanje Hrvatske pravoslavne crkve ili Pravoslavne crkve u Hrvatskoj, koja bi kao ekumenska institucija povezala sve nacionalne pravoslavne crkve u Hrvatskoj..

Prekrštavanje pravoslavaca za vrijeme NDH nije bila prisila
Prijelaza s pravoslavlja na katoličanstvo je bilo, što nije ni za hvalu niti za kritiku  jer je čitava povijest ljudskog roda obilježana prijelazima iz vjere u vjeru. Svjedoci smo te pojave i u novije vrijema, kako u svijetu tako i u Hrvatskoj. Nedavno je objavljeno, da u Hrvatskoj djeluju 42 vjerske sljedbei k tome još nekoliko sekta.

Polazeći od ove istine, postavlja se temeljno pitanje, zašto nijedna vjerska sljedba u Hrvatskoj ne problematizira vjerske prijelaze, nego to čini samo Srpska pravoslavna crkva.
Još i danas nam rudimentirani jugokomunisti i srbokomunisti pune uši lažima o prisilnom prekrštavanju pravoslavaca u katolike za vrijeme NDH. Naime, već sami izrazi su pogrješni jer ako je netko već kršten, nema razloga za još jedno krštenje, odnosno prekrštavanje. Moglo je biti prijelaza iz jedne vjere u drugu, ali to nije bilo prekrštavanje i nije bilo regulirano ni Zakonom NDH niti bilo kojim kodeksom Katoličke crkve u Hrvata.

Umjesto, da u ovo uvjeravam svojim riječima neke praznoglave i praznodušne političare u Republici Hrvatskoj, donosim u daljnjemu doslovan prijepis iz zaključnog govora poglavnika dr. Ante Pavelića, onaj dio, koji se odnosi na pitanje vjera, izgovorenog na prvom Hrvatskom državnom saboru, 28. veljače 1942. godine:
„Visoki Hrvatski državni sabore! Jedna stvar, koja je toliko puta u hrvatskom narodu i hrvatskoj domovini imala svoje reperkusije, dobre, pa i zle, jest pitanje Pravoslavne crkve. Ne vjere, jer vjera je kršćanska, već crkve, crkva je pravoslavna - srpska...

Gospodo! U Pravoslavlje nitko ne dira... Nije istina, da hrvatska država nastoji, da pravoslavne prevede u katolišku vjeru. To nije politika. To je pušteno svakome na volju. Ja sam osobno napisao okružnicu i zamolio da se dostavi nadležnim oblastima, da oblasti vode evidenciju o prijelazu ne samo na katoličku, već na muslimansku i evangelističku vjeru i da izdaju dozvole samo onda, ako se osvjedoče, da je to pošten čovjek i ako to radi iz uvjerenja. U toj sam okružnici izričito naveo, da se ima svim sredstvima spriječiti, da bi tkogod u tom pogledu bilo kakovo nasilje, duhovno ili fizičko vršio. Ja dopuštam da se je usprkos tome dogodilo kakvo nasilje, ali ako se i dogodilo, to nije napravila država, to nije napravljeno s voljom i pristankom države, nego je to napravio jedan čovjek, koji je poradio izvan svoga prava, ili pak, ako je to radio u svome djelokrugu rada, onda je taj djelokrug prekoračio.

Gospodo! U Pravoslavlje ne dira nitko, ali u Hrvatskoj ne može biti Srpske pravoslavne crkve. Zašto? Zato, jer su svugdje na svijetu pravoslavne crkve nacionalne crkve. Srpska pravoslavna crkva je sastavni dio srpske države, Srbije... U hrvatskoj državi može biti nacionalna crkvena organizacija, koja ne ovisi o nijednoj državnoj vlasti, jer ima i takvih organizacija. Ali ako crkvena organizacija nije internacionalna, ako je partikularna, onda može biti samo hrvatska, onda može biti samo takova organizacija crkvena, koja u svome duhovnom životu vrši i uživa podpunu duhovnu slobodu, slobodu savjesti, ali u svim drugim stvarima mora biti pod nadzorom hrvatske države i njenih oblasti.

U nikakvu ruku ne ćemo dopustiti, da bilo koja crkva postane jednim političkim sredstvom, sredstvom, napose uperenim protiv obstanka hrvatskog naroda i hrvatske države. Zato će pametni ljudi, ljudi kojima je do narodnih probitaka, a kojima je i do vjerskih probitaka, znati se snaći, znati skupiti glave i proučiti, promisliti i to pitanje na zadovoljstvo Pravoslavlja, na zadovoljstvo naroda, i na probitak hrvatske države riješiti...“

Saznavši za Poglavnikovu odluku, nadbiskup Stepinac je kratko prokomentirao: „Ako je namjera iskrena i ako se provede uz punu suglasnost predstavnika Pravoslavne crkve u Hrvatskoj, bit će to korisno i za hrvatske gradjane pravoslavne vjere i za hrvatsku državu. Poglavnik je ipak izvršio svoje obećanje.“

Naime, kad je zagrebački nadbiskup prigodom jednog od njihovih rijetkih susreta zatražio od Poglavnika da se umjesto dobrovoljnih prijelaza, razmisli o mogućnosti osnivanja Hrvatske pravoslavne crkve, on mu je odgovorio: „Dajte mi samo godinu dana mira i ja ću to pitanje riješiti...“

Nisam odvjetnik ni Poglavnikov niti od Nezavisne Države Hrvatske, ali sam živi svjedok zbivanja u to vrijeme pa mogu s puninom istine reći, da je NDH bila ratna država i u njoj su vladali ratni zakoni ili bezzakonje provodjeno od neodgovornih pojedinaca, ali je NDH u svima svojim zločinačkim i drugim ponašanjem bila (ako se tako može reći?!) neuporedivo podnošljivija od brojnih država, koje su silom ili dragovoljno pristupile Sili osovine Berlin - Rim. NDH i Finska su po situaciji, u kojoj su se našle bile medjusobno vrlo slične. Finska je prošla bolje jer nije imala velikosrbsku fašisto-četničku i srbokomunističku bandu na svome prostoru, koje su svaka na svoj način rušile hrvatsku državu i stvarale velikosrbsku Jugoslaviju, obnovljenu tamnicu i stratišta za Hrvate.

U toj srbokomunističkoj Jugoslaviji najveću žrtvu rata pretrpjeli su Hrvati, ali nemaju komemorativnog kulta u Hrvatskoj, nego u Bleiburgu. Prema tomu, Bleiburg je dvostruka sramota srbokomunizma i hrvatskog jugokomunizma 1. U Bleiburškoj tragediji poubijano je nekoliko stotina tisuća Hrvata, što obuhvaća i masovno ubijanje u četverorednim marševima smrti kroz Hrvatsku i to po završetku rata. 2. Sramota je za hrvatsku državu, obsjednutu srbokomunizmom i jugokomunizmom, što ne dozvoli izgradnju jednog velikog komemorativnog svetišta u Hrvatskoj, gdje bi došli potomci poubijanih Hrvata, da im odaju posmrtnu počast.

Govori se, da će ove godine nazočiti u Bleiburgu Stjepan Mesić jer je doznao da se srbokomunist Simo Dubajić hvali, kako je poubijao 30.000 (tridesettisuća) Hrvata i da mu je žao što nije poubijao još više. To će inspirirati Stjepana Mesića, da kaže Simi Dubajiću, da je veći gad, nego svi ustaše pojedinačno u Jasenovcu.