Dr. Tomislav Sunić (
www.tomsunic.info) pisac i prevoditelj, roÄ‘en je 1953. u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studirao je francuski i engleski jezik, a zatim je magistrirao meÄ‘unarodnu politiku na California State University u Sacramentu. Doktorirao je 1988. politiÄke znanosti na University of California u Santa Barbari. Bio je predavaÄ na California State University, University of California i Juniata College u Pensilvaniji. Održao je mnogobrojna predavanja u Europi i Sjedinjenim AmeriÄkim Državama.
Kao bivÅ¡i politiÄki emigrant suraÄ‘ivao je s Novom Hrvatskom i Hrvatskom revijom. Nakon povratka u Hrvatsku, 1993. g., kao djelatnik Ministarstva vanjskih poslova RH radio je u hrvatskim veleposlanstvima u Kopenhagenu, Londonu, Bruxellesu i Alžiru. Sunić je pisac viÅ¡e knjiga, a svoje Älanke, prikaze i eseje objavljivao je u cijelom nizu publikacija, ukljuÄujući The Wall Street Journal, Le Monde i Chronicles.
Nedavno mu je na engleskom objavljena knjiga
Postmortem Report: Cultural Examinations from Postmodernity, Å¡to je i povod za ovaj razgovor. [Izvor:
hakave.org]Dr. Sunić, nedavno Vam je iz tiska izašla knjiga eseja Postmortem Report: Cultural Examinations from Postmodernity. Što je tema te knjige?
Knjiga je zbirka mojih eseja i prijevoda eseja Alaina de Benoista s francuskog na engleski jezik koje sam u zadnjih dvadeset godina objavio u struÄnim Äasopisima u Americi. Glede tema, knjiga je podijeljena u nekoliko poglavlja; poglavlje o religijama, o Jugoslaviji, o nacional-socijalizmu, o rasama i rasizmu, o liberalizmu i komunizmu. Knjiga ima dobar predgovor poznatog profesora sociobiologije i mog dobrog kolege Kevina MacDonalda sa California State University, Long Beach. Mislim da je to dobro Å¡tivo za uvod u spoznaju ideja vodilja 20. i 21. stoljeća.
ProÅ¡le godine u Hrvatskoj je prevedena VaÅ¡a knjiga Europska nova desnica, Korijeni, ideje, mislioci[*I.]. Za Äitatelje kojima nije poznato Å¡to je to Europska nova desnica, odmah valja napomenuti da nije rijeÄ o politiÄkoj stranci, već o jednoj filozofskoj Å¡koli odnosno intelektualnoj i kulturnoj struji koja okuplja Äitav niz uglednih profesora filozofije, politologije, lingvistike i antropologije. Možete li nam reći neÅ¡to viÅ¡e o toj knjizi, kao i o samoj Novoj desnici?
ToÄno ste rekli. Nova desnica je Å¡kola ideja, mogli bi reći jedna misaona i kulturna skupina intelektualaca, a nikakva politiÄka stranka. RijeÄ je prvenstveno o intelektualcima i akademicima koji ruÅ¡e frojdo - marksistiÄke mitove, mitove progresa i jednakosti i pružaju nove ideje, poÄevÅ¡i od studija sociobiologije, pa do studija moderne poezije i filozofije. Važnost Nove desnice je ta, o Äemu je dosta rijeÄ u mojoj knjizi, Å¡to je ona uspjela sabrati masu autora, pisaca i filozofa, a Äija je literatura nasilno uklonjena nakon Drugoga svjetskog rata ili je pala u zaborav. Nova desnica istiÄe važnost stvaranja kulturne hegemonije, jer jedino putem dobivanja i osvajanja kulturne hegemonije, bilo u medijima ili visokim Å¡kolama, dobiva se u zavrÅ¡nici i politiÄka vlast.
U svojim radovima Äesto naglaÅ¡avate važnost metapolitike. Å to se toÄno podrazumijeva pod pojmom «metapolitika»?
Metapolitika je politika ideja, a ne dnevna politika, kakvu mi svakodnevno gledamo. Metapolitika podrazumijeva rat sa suprotnim idejama na kulturnom planu. To je ono bitno Å¡to nedostaje hrvatskoj politiÄkoj stvarnosti, a u Äemu je ljevica puno bolje uspjela. Od ljeviÄara Antonia Gramscia, komu sam posvetio posebno poglavlje u svojoj knjizi, mnogi bi hrvatski desniÄari dosta mogli nauÄiti. Jedan od razloga rasula desnice i nacionalista u Hrvatskoj je Äinjenica da oni nisu uspjeli na idejnom i kulturnom planu niÅ¡ta novog ponuditi.
Dojma sam da se u Hrvatskoj premalo interesa pridaje kulturi. Pritom ne mislim na kojekakve kvazikulturalne projekte koje financiraju porezni obveznici, a od kojih nema osobite koristi. Ne mislite li da bi se viÅ¡e trebalo promovirati Äitanje, osobito kod mladih? PrevoÄ‘enje u Hrvatskoj takoÄ‘er nije na visokim granama, dojma sam da u tom pogledu zaostajemo ne samo za Europskom unijom, nego, primjerice, i za Srbijom?
Kada je rijeÄ o kulturnoj hegemoniji moramo biti na Äisto s jednom stvari. Ovdje nije rijeÄ o muzejskoj kulturi ili mrtvoj kulturi. Koristim rijeÄ â€žkultura“ u velikom rasponu. Kultura podrazumijeva naÄin i stil života i poznavanje duha vremena. Tu je desnica totalno zakazala u zadnjih Å¡ezdeset godina, ne samo kod nas nego i na Zapadu. Nije dala niÅ¡ta novog. Desna misao ima silnu literarnu i filozofsku baÅ¡tinu, ali njeni potencijalni zagovornici u Hrvatskoj nisu tu ulogu znali odigrati. Danas jezikom, javnim govorom, visokom Å¡kolstvom i stilom života gospodari iskljuÄivo ljevica i njeni liberalni izdanci. Ljevica se uspjela nametnuti modernom i proglasiti sve hrvatske desniÄare i nacionaliste trogloditima i provincijalcima. I to s pravom. Kod nas ne postoji jedan jedini kulturni klub gdje bi se desni nacionalisti mogli sastajati i debatirati o novim idejama i gdje bi mogli formulirati na elegantan i moderan naÄin svoje ideje. Dokle god hrvatski nacionalisti ne shvate primat ideja u voÄ‘enju politike – nemaju Å¡anse da doÄ‘u na vlast.
U Hrvatskoj se mnogo priÄa o manjku medijskih sloboda i medijskoj cenzuri. ÄŒesto se pritom povlaÄe paralele sa zapadnoeuropskim zemljama koje se uzimaju kao primjer demokracije i slobode govora. S obzirom da ste dugo godina živjeli i radili u Sjedinjenim AmeriÄkim Državama, a kao bivÅ¡i hrvatski diplomat proÅ¡li Äitav niz europskih zemalja, možete li nam reći kakvo je stanje slobode medija u tim zemljama? Je li stanje medijskih sloboda u Hrvatskoj, komparirano sa zapadnoeuropskim zemljama, doista tako crno?
Zapadni liberalni sustav koristi jeziÄnu, kriviÄno pravnu, psiholoÅ¡ku, a u zadnje vrijeme i fiziÄku represiju koja je dovedena do akademskog savrÅ¡enstva, i to puno bolje nego u komunizmu. Za razliku od komunizma, u liberalnim demokracijama graÄ‘aninu je teÅ¡ko prepoznati osnovnu politiÄku kategoriju: tko je politiÄki prijatelj, a tko je politiÄki neprijatelj. Tijekom hladnog rata liberalni sustav mogao je doduÅ¡e prikriti svoju represiju i svoje brojne gospodarske slabosti stalnim projiciranjem ukupnog politiÄkog zla na komunistiÄkog protivnika. ZapadnjaÄka liberalna formula bila je jasna: pa zar se na kapitalistiÄkom Zapadu bolje i slobodnije ne živi?! Malo oporbenjaka u sumornoj komunistiÄkoj Jugoslaviji i IstoÄnoj Europi tada je uopće i pomiÅ¡ljalo da liberalni sustav takoÄ‘er koristi represiju protiv svojih neistomiÅ¡ljenika. Neke tabu teme na Zapadu bolje je ne dirati jer možete lagano izgubiti radno mjesto, pa Äak zavrÅ¡iti i u zatvoru. Liberalno-zapadnjaÄki mitovi veoma su jaki i sistem Äini sve u svojoj moći da ih zadrži. Pogotovo se to odnosi na modernu historiografiju i na liberalnu dogmu da su svi ljudi jednaki. Za vrijeme TuÄ‘mana u Hrvatskoj se puno slobodnije moglo govoriti o nekim temama, pogotovo glede moderne historiografije.
U dnevnome tisku svaki dan možemo Äitati o brojnim korupcijskim aferama, kriminalu, kupovanju ispita, zapoÅ¡ljavanju na temelju obiteljskih, prijateljskih i roÄ‘aÄkih veza i sl. Vjerujte li da je borba protiv korupcije iskrena ili rijeÄ o joÅ¡ jednoj predstavi za hrvatsku javnost?
Nemoguće je rjeÅ¡avati probleme s korupcijom u Hrvatskoj ako se prije toga ne uÄini totalna dekomunizacija sistema. Uzroci korupcije u Hrvatskoj su strukturalne naravi i oni leže u baÅ¡tini titoizma. Pogledajte samo najbogatije ljude danas u Hrvatskoj. Sve su do pretežno ljudi koji su nekad bili povezani s UDBOM i bivÅ¡im jugoslavenskim sistemom.
Kao bivÅ¡em politiÄkom emigrantu zasigurno Vam je stalo do toga da bivÅ¡i komunistiÄki zloÄinci kao i suradnici UDBA-e budu sankcionirani. Mislite li da je realno za oÄekivati da u Hrvatskoj doÄ‘e do temeljitijeg obraÄuna s komunistiÄkim nasljeÄ‘em? Je li lustracija viÅ¡e uopće provediva u Hrvatskoj?
Odmah se postavlja pitanje kako i u kojoj mjeri pravno pokrenuti lustracije. Kojim kronoloÅ¡kim redom? Od 1941? Od 1945? Od 1971? Od 1991? Koje slojeve hrvatskog stanovniÅ¡tva i koje struke ona mora obuhvatiti? Koliko duboko ona mora zadirati? Moraju li žrtve moguće lustracije, tj. dekomunizacije, biti samo Älanovi bivÅ¡e KPH ili, pak, njihovi pomagaÄi - od kojih većina njih nikada nisu bili Älanovi KPJ ili KPH, ali koji su igrali bitnu ulogu u intelektualnom, diplomatskom i medijskom legitimiranju jugoslavenskog komunistiÄkog terora? Želja velikog broja Hrvata za dekomunizacijom Hrvatske dobrim dijelom temelji se na rezoluciji Europskog vijeća (1481). Smatram da su to puste želje. Danas se u Europskoj uniji viÅ¡e govori o potrebi suzbijanja nacionalizma i desniÄarenja. KonaÄno pogledajte i pedigree aparaÄika Europske unije; sve od reda bivÅ¡i ljubitelji Tita, Jugoslavije i samoupravljanja - kojeg danas umotavaju u rjeÄnik o „euro-atlantskim integracijama“. Hrvatska je imala povijesnu priliku da „neutralizira“ nekoliko desetaka tisuća komunistiÄkih kolaboratora izmeÄ‘u 1991. i 1994., no to ona nije uÄinila. Å to postavlja automatski i pitanje o stvarnim motivima izlaska Hrvatske iz Jugoslavije. BivÅ¡im-sadaÅ¡njim hrvatskim liberal-komunistima i njihovim suradnicima u medijima, visokom Å¡kolstvu i politici itekako je važno oÄuvati hrvatsku samostalnost. ZvuÄi abnormalno i kontradiktorno, no uz malo logiÄnog razmiÅ¡ljanja potpuno je ta teza ispravna. Sinekure koje danas uživaju djeca oznaÅ¡a, udbaÅ¡a ili enobejaca u hrvatskom javnom životu, diplomaciji i novinstvu, oni nisu mogli sanjati u bivÅ¡oj Jugoslaviji. Svi hrvatski komunisti znali su vrlo dobro da je i za najmanji putni nalog, za najmanji politiÄki uvodnik u bivÅ¡em VeÄernjaku ili bivÅ¡em Vjesniku ili u udbaÅ¡koj ekspozituri ex-Tanjugu, trebalo dobiti mig Beograda.
Predmet VaÅ¡eg zanimanja u posljednje vrijeme je identitet. Mislite li da postoji realna opasnost gubitka hrvatskog nacionalnog i kulturnog identiteta? Ako Hrvatska danas-sutra uÄ‘e u Europsku uniju, smatrate li da će hrvatski politiÄari znati na valjan naÄin artikulirati i saÄuvati hrvatske nacionalne interese?
Hrvatski identitet ovisi prvenstveno o duhu vremena na Zapadu. Dobre su vijesti da se liberalizam ruÅ¡i i da njegovi mitovi padaju u vodu. Upravo kao Å¡to su se komunizam i njegova skolastika raspali prije dvadeset godina. Ovo su povijesne Å¡anse za Hrvate koje oni trebaju znati iskoristiti. Po mom miÅ¡ljenju na ovim terenima doći će do velikih promjena u narednim godinama, i to puno većih nego poÄetkom 90. godina. Bit će to ružne promjene sa sigurnim sukobima. I da na kraju parafraziram Friedricha Nietzschea; jedino narodi sa najduljom povijesnom memorijom imat će Å¡anse da ostanu najdulje na zemljopisnoj karti.
Davor Dijanović / Izvor:
hakave.org
[*I.] Knjiga Tomislava Sunića izvorno je napisana i objavljena na engleskom jeziku kao pionirska studija o jednom znaÄajnom europskom intelektualnom fenomenu. Autor se ne bavi konvencionalnom politiÄkom desnicom koja egzistira unutar suvremenih europskih politiÄkih i parlamentarnih sustava. Umjesto toga, on se usredotoÄuje na glavne ideje skupine urednika i profesora filozofije, politologije, lingvistike i antropologije zaokupljenih vlastitom slikom europskog identiteta i korijena suvremene krize. Takva Nova desnica javila se kao odgovor na kulturni prevrat iz 1968., oblikujući u vrijeme hladnoratovske razdiobe intelektualnu misao suprotstavljenu komunistiÄkoj stvarnosti "realnog socijalizma", ali i kontaminaciji koja je dolazila od ameriÄke pseudodemokratske i trgovaÄke civilizacije. Nova desnica već Äetiri desetljeća u svojim Äasopisima i ustanovama ustrajno upozorava na raznolike egalitarne prijetnje europskom duhu, na ameriÄku vulgarnost i kapitalistiÄki imperijalizam, marksistiÄko ujednaÄavanje i uniÅ¡tavanje povijesnih identiteta, te pogubnu prevlast liberalno-demokratske dogme utemeljenje na apstraktnoj ideologiji ljudskih prava.
"Novu desnicu su krajem 1960-ih godina osnovali mladi ljudi koji su u svojoj adolescenciji većinom preživjeli militantna politiÄka iskustva, Äije su manjkavosti i granice lako mogli procijeniti. U želji da postave temelje jedne nove politiÄke filozofije i nove koncepcije svijeta, oni su na odreÄ‘eni naÄin željeli krenuti od nule, i raskinuti s iluzijama neposredne politiÄke akcije. U to su se vrijeme uvjerili u reduktivni, zastarjeli znaÄaj razdiobe ljevica-desnica. Znali su da je svakom druÅ¡tvu istovremeno potrebna i konzervacija i promjena. Sami su se željeli kritiÄki osvrnuti na tradiciju, kako bi ustanovili njezinu jezgru, koja i dalje ima odreÄ‘eni smisao, koja je i dalje živa, te otvoriti raspravu o velikim problemima svoga vremena iz istinski revolucionarne perspektive."
IZ PREDGOVORA ALAINA DE BENOISTA - Izvor: superknjizara.hr
