Seljaci traktorima blokiraju prometnice, traže novac. Radnici željezare danima štrajkaju glađu, traže novac. Građevinci protestiraju na ulicama, traže novac. Traži se novac. Za sada samo neki to traže očajnički jer ih životna situacija na to tjera. Brzo će ih biti puno više. Banke već plijene imovinu, kuće, stanove, zemlju. Struja i telefoni se iskapčaju. Hrane nema na stolu da se nahrani obitelj. Ovi koji se sada bune i poduzimaju različite mjere: od aktivnog napada poput blokada prometnica, do pasivnog štrajka glađu nadajući se smilovanju režimskih struktura. Ništa od svega. Nema novca, odgovaraju. To je postala mantra vlastodržaca. Nema novca.
Vlada, predsjednica s ministrima, ta nesposobna družina koja je dovela do ove situacije, uporno odgovara da novca nema. Kriza je, kažu. Kao da su sretni da je svjetska kriza, tako mi izgleda, jer to im je najbolje opravdanje kojeg su se uhvatili kao pijan plota i ne puštaju ga iz usta. Kažu, dali bi oni, nije u pitanju, ali nema. U cijelom svijetu nema – to im je opravdanje.
