MI NISMO ONI,  MI SMO VI

Odluke su pale! 

Liste kandidata za Hrvatski Sabor predane su, kandidati isprofilirani. Situacija koja je prethodila profiliranju kandidata ravna sijanju kroz sito. Svi su se trudili da kukolj ostane u situ, a da kroz sitne rupice prođu samo oni koji su u stanju nešto ponuditi biračima. Svi se zaklinjemo da smo drugačiji, i da će ljudima biti bolje. Narod pita; „Tko nam može garantirati?“ Teško je davati garancije. Garancije se više u današnje vrijeme ne mogu dati niti na potpuno novi proizvod,  a kamo li na nešto što traje godinama. Svi koji su se već iskazali u duhu predizbornih kampanja, i postizbornih rezultata, koji su imali priliku predložiti svoj program hrvatskom narodu, imali su i priliku, kao vodeća stranka program provesti u djelo. Imali su priliku, ali nisu je iskoristili! Umjesto očekivanog boljitka koji je jadni i ispaćeni narod s nestrpljenjem i suzama u oku očekivao i na prošlim izborima, stanje je svakim danom sve gore. 

Ljudi svakodnevno plaču!

Ljudi strepe da im ovrhovoditelji ne dođu na kućna vrata, ne skinu ih do gola, ili čak da im ne zavire i u usnu šupljinu da nisu možda negdje zatajili neki zlatni zub. 

Ljudi strepe od toga hoće li im poslodavac isplatiti plaće, hoće li moći ostvariti svoja prava nakon otkaza  za koji nisu ni znali, a nakon mjesec i pol dana neprijavljenog rada, saznaju da su odjavljeni već prije 45 dana. Kod kuće mala djeca, gladna, drže se za mamin skut, plaču. Ne znaju razloge, ali već sad, sa svojih godinu i pol ili dvije, osjete da nešto ne štima.  Majka im plače, pita se što mogu učiniti sada, kad je suprug, terenski radnik,  odradio svojih mjesec i pol dana rada na terenu, o svom trošku, a nakon toga sazna da ne može dobiti plaću, jer mu je poslodavac „zaboravio“ reći da je u stvari odlučio dati mu otkaz već prije puno dana. A „zaboravio“ mu je i predati radnu knjižicu i otkaz, pa čovjek nema više pravo niti na zdravstveno osiguranje, niti na primanja sa Zavoda za zapošljavanje! 

Mladi strepe, nakon poslanih sedamdesetak-osamdesetak molbi za posao, beznadni, ne videći više uopće smisla u slanju molbi i životopisa. A one koštaju. Trebaju kupiti boju za printer, papir, trebaju imati kompjutor, internet, pa čak i struju koju mnogi već nemaju. 

Hrvatska ima  više od 20% populacije koja više nema struju i vodu zato jer je iskopčana. Hrvatska ima više od 20% populacije mladih koji ne znaju što bi. Hrvatska ima više od 50 % onih koji plaču svakodnevno! Što nam je činiti? Ima li nade? Tko može ponuditi bolje? 

Jedno je sigurno, nakon dvadeset godina znamo da smo sve probali sa NJIMA, koji su nudili sve, i uzeli sve, a nisu dali NIŠTA! 

Osim gore pobrojanog. Možemo napraviti jedan mali turistički obilazak Hrvatskom! 

Ne turističkom Hrvatskom, nego gospodarskom Hrvatskom!  U svakoj tvornici iščupane žice, porazbijane pločice, na podovima ostaci nečega što su se nekad zvali strojevi. Tu su nekad radili LJUDI! 

Ovi koji sada plaču!

Korak dalje su polja! Prazna i pusta! Zakorijenjena dračom i žbunjem! Ljudi ne znaju što bi! I kad skupe i posljednju kunu da bi kupili sjeme, da bi platili traktoristu da uzore njivu, i kad na njivi izniknu prekrasni plodovi njihovog rada, isti završe ili u nečijim spremištima pa se ni danas ne zna gdje su (žito), ili  ih moraju baciti na đubrište da tamo strunu. Jer ono što je niklo nemaju kome prodati. Svi žure u velike trgovačke centre u kojima monopol imaju ljudi koji su u mogućnosti isplatiti nekoliko milijardi eura za kupnju drugih velikih trgovačkih centara. Za te milijarde cijela bi Hrvatska procvala! Ovi gore napaćeni i tužni! 

Kad bi ih imali!  Ali nemaju! Jer čovjek koji je čekao svoju plaću jedan je od radnika te klike. Mi nećemo reći; „Glasajte za nas jer smo bolji!“ „Glasajte za nas jer vam možemo ponuditi med i mlijeko koje će teći potocima, i zato jer imamo čarobni štapić kojim ćemo sve ove nabrojane patnje zamahom ruke prekriti kao da nisu ni postojale  a ispred nas će se otvoriti jedan novi svijet, drugačiji, ljepši!“ Mi ne možemo obećati da će već sutra tvornice stajati na svojem mjestu, izgrađene, obnovljene, u radnom stanju, i da će za strojevima u njima stajati ljudi sa sretnim osmijehom na licu. 

Ali sigurna sam da Hrvati sami znaju što im je činiti i za koga se odlučiti. 

JER MI SMO VI!

Na našim licima je baš kao na vašim odavno već nestao onaj pravi, neusiljeni osmijeh, i odavno su presušile suze. 

Mi smo ljudi koji smo zaradili novac vani, i zablokirali ga u dugogodišnjim sudskim postupcima u pokušajima njihove otimačine i pljačke tuđeg bez susprezanja. Mi smo i ljudi koji smo prošli sve što i vi, samo smo imali malo više sreće pa nismo još izgubili nadu! Mi smo ljudi koji smo obilje znanja i iskustva stekli na svojim leđima, kao njihove žrtve!  Mi smo, baš kao i vi, jedni od onih gospodarstvenika koji su založili sve što imaju, i imovinu, i novac, i srce i znanje, i stekli vrijednosti koje su NJIMA trebale! Naš novac nalazi se u njihovim džepovima, ali naše znanje, iskustvo, i srce ostalo je kod nas! I neprocjenjivo je! 

Mi smo oni, koji su se suprotstavili silnoj nepravdi i bezakonju, otimačini,  poput  starodrevnih Spartanaca, koji su u arenama, gotovo goloruki, ali goleme snage i velikog srca suprotstavili se puno jačem protivniku! 

Mi smo David protiv Golijata! 

 MI SMO JEDNI OD VAS, samo što mi vidimo jedan tračak svjetla ispred nas, za razliku od vas kojima su suze zapriječile da vide svjetlost.  

###
### IZVOR:
###